V KORIZMENA NEDJELJA (B)

Prisjetimo se zgode kada je Isus upitao svoje učenike: "Što vi kažete - tko sam ja?" Petar je u ime svojih sudrugova odgovorio: "Ti si Krist, Sin Boga živoga!" Tako je to priznao Petar, također i danas Crkva ispovijeda vjeru u Isusa Krista.
Međutim, Isus ne prebiva u nedostupnom svjetlu. Isus se utjelovio
i postao čovjekom. Ponizio je kao Bog samoga sebe, uzevši obličje sluge. Želio je na taj način biti svima sve. Sagnuo se k ranjenom čovječanstvu i povio rane, uzeo je zalutalu ovcu na ramena i vratio je u stado. Za vrijeme posljednje večere svojim je učenicima htio biti sluga opravši im noge. Njih je to šokiralo, ali on je ustrajao na toj gesti poniznog služenja. Ničim se nije htio uzvisiti. Naprotiv
u svemu je bio malen.
Međutim, ni to mu nije bilo dosta. Isus je dopustio ljudima da ga koriste, da uzimaju njegovo vrijeme, da ga ponize. Ponekad su o njemu ružno govorili, kružile su o njemu klevete, krivo su tumačili njegove najbolje nakane, hvatali su ga u riječi. Doživio je ružne procjene. Činio je čudesa ljubavi, a njegovi suvremenici tvrdili su da ima đavla. Bez sumnje, sve je to Isusa moralo pogađati, ranjavati, jer je bio osjetljiv na ljude oko sebe. Najdublje su ga ponizili kada su ga osudili. Za Židove je bio bogohulnik, a za Rimljane običan zločinac. Podigli su ga na sramotno drvo križa, gdje je morao dovršiti svoj zemaljski život.
Isus je sve to znao. Bio je svega toga svjestan. Potpuno svjsno pošao je ususret tom trenutku. O tome nam govori današnje evanđelje. Rekao je: "A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi". Očito je pri tome mislio na uzdignuće na križ, na razapeće.
Na čudesan način se događa ostvaranje Isusova proroštva. Iusus je bio uzdgnut. Za Isusa je bio Križ uzdignuće, budući da je njegova želja bila da se
u svemu ostvari plan njegovog nebeskog Oca. Na križu je Isus pokazao svoju poslušnost Ocu do kraja. Tu je On dovršio svoje poslanje, tu je on okrunio svoju poslušnost volji Očevoj. To je zaista njegovo uzdignuće jer se tu i Otac proslavio.
Isus nam ovu najdublju istinu o svom, ali i o našem životu, danas pojašnjava jednom, svima nam poznatom, slikom iz prirode: "Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo, ako li umre donosi obilat rod." (Iv 12,24)
Pšenično zrno treba ići u zemlju. Tamo se ono raspada, gnjije. Tamo prirodno umire. Ali iz te gnjilote, iz te smrti zrna, rast će klica novoga života iz kojeg onada raste biljeka koja onda donosi plod višerostruko brojniji od onog posijanog sjemena.
Upravo to se dogodilo Isusu. Ljudski govoreći bio je satrt, odbačen, ismijan, ponižen, trnjem okrunjen, umro je kao posljednji zločinac. Narod mu je okrenuo leđa, a ni učenici nisu bili uz njega. Jedan ga je izdao, drugi zatajio,
a ostali se razbježali. Međutim, Isus je uskrsnuo. Uskrsnuo je da više nikada ne umre. Uskrsnuo je da više nikada ne osjeti bol i patnju. Uskrsnuo je i ušao
u nebesku slavu.
I za nas je, braćo i sestre, ovo jednini put potpunog ostvarenja i sreće. Zato nam Isus poručuje: "Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako tko hoće služiti mi, neka ide za mnom."
Zašto je nama tako teško prihavatiti ovu Isusovu riječ? Zato što mi imamo u svom životu iskustvo umiranja, patnje i boli, ali nemamo iskustvo nove stabiljke i novog klasa. Makar, ipak, imamo, svatko od nas, iskustvo da nam je život darovan. Također nas iskustvo uči da taj život može uspjeti ili ne uspjeti. Možemo čak s priličnom sigurnošću znati kad će taj život uspjeti, a kad neće. Uspjet će ako se živi u punini, ako se nesebično dijeli s drugima i žrtvuje za druge. Naprotiv, život neće uspjeti ako se živi sebično, mimo drugih ili čak često i na štetu drugih.
A to znači da čovjek mora umirati sebi, da treba prikazivati kušnje koje život donosi. Međutim, kušnja, nevolja, patnja, pa i sama smrt nisu sebi svrhom. Smrt rađa život, rađa usrsnućem.
Tvrda je ovo riječ, ali jedina ispravna i jedina prava. Ne traba nam se zavaravti lažnim nadama. Čovjek inače u životu do pravih vrijednosti dolazi samo preko žrtve. I dok u ovim korizmenim danima razmišljamo da li je Isusu Kristu zaista bilo potrebno pretrpjeti svu muku i patnju koaja ga je snašla i da li je konačno morao umrijeti, da li i mi moramo tim putem proći, sjetimo se prispodobe o pšeničnom zrnu i bit će nam sve jasno.
Isusov križ nam govori jasno o snazi njegove ljubavi koja nas ljubi do kraja. Kristov križ postao je znakom koji privlači sve.
Što si sve bio spreman učiniti za nas, raspeti Isuse? Na križu si tako jasno progovorio, tako jasno izrekao sebe. Na križu si raširio svoje ruke u želji da zagrliš cijeli svijet. Kad s tobom Isuse trpimo i s tobom umiremo, čvrsto se nadamo da ćemo s tobom usksnuti i biti proslavljeni. Amen!